Naslovnica /  Zakonodavni okvir o GMO-u /  Ostali međ. sporazumi, konvencije i organizacije /  IPPC

IPPC

Međunarodna konvencija za zaštitu biljaka (IPPC)

Međunarodna konvencija za zaštitu biljaka (IPPC) je međunarodni sporazum o zdravlju biljaka, osnovana 1952, koja ima za cilj zaštititi uzgojene i samonikle biljke sprečavanjem unošenja i širenja njihovih štetočina. Ciljevi konvencije su razvoj i primjena međunarodnih standarda u međunarodnoj trgovini kako bi se spriječilo unošenje i širenje štetočina biljaka. Konvencija uzima u obzir izravne i neizravne štete od strane štetnika, a također uključuje i korov.

Konvencija također obuhvaća vozila, zrakoplove i plovila, kontejnere, mjesta za pohranu, tla i druge predmete ili materijale koji mogu gajiti ili širiti štetnike. Konvencija se proteže izvan zaštite kultiviranih biljaka na zaštitu biljaka u prirodi i biljnih proizvoda. Kao takva, IPPC također igra ulogu u očuvanju biljne raznolikosti i zaštite prirodnih resursa osiguravajući zajedničko i učinkovito djelovanje u sprječavanju širenja i uvođenja štetočina biljaka i biljnih proizvoda i promicanju mjera za njihovu kontrolu.

Konvencija je priznata 1989. godine od strane Općeg sporazuma o carinama i trgovini Urugvajske runde, kao organizacija koja postavlja standarde za Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera (SPS sporazum). Pod SPS Sporazumom, IPPC nudi međunarodne norme za fitosanitarne mjere (ISPMs) koje provode vlade kako bi zaštitili svoje biljne resursa od štetnih nametnika, osiguravajući znanstvenu opravdanost tih mjera te da se ne koriste kao neopravdane prepreke u međunarodnoj trgovini.

Godine 1992, Tajništvo IPPC Konvencije je osnovano u sjedištu FAO-a u Rimu i započeo svoj međunarodni program podešavanja standarda. Tajništvo IPPC je nadležno za koordinaciju IPPC programa rada, koji uključuje: razvoj međunarodnih normi za fitosanitarne mjere (ISPMs), pružanje informacija potrebnih za rad IPPC-a, omogućavanje razmjene informacija između ugovornih Stranaka Konvencije i pružanje tehničke pomoći - posebno u izgradnju kapaciteta - kako bi se olakšala provedba IPPC.

Godine 1997, 29. konferencija FAO-a je jednoglasno usvojila novi pročišćeni tekst IPPC, koji je stupio na snagu 2005. godine.

Međunarodna putovanja i trgovina su dosegnuli neviđene količine. Kao što ljudi i robe putuju svijetom, organizmi koji predstavljaju rizik za biljke također putuju s njima, bez obzira da li se namjerno ili slučajno šire. Vlade, poljoprivrednici i potrošači gube milijarde dolara svake godine zbog negativnog utjecaja širenja štetnika. Nakon što se uspostave vrste štetnika na velikim površinama, njihovo iskorjenjivanje je često nemoguće postići.

Štiteći biljne resurse od biljnih štetočina i bolesti, IPPC pomaže poljoprivrednicima širom svijeta da se zaštite od gospodarski razornih štetnika i izbijanja bolesti te da zaštite okoliš od gubitka raznolikosti vrsta i funkcija ekosustava.

Okvir IPPC Konvencije omogućuje zemljama da analiziraju mogući rizik svojih nacionalnih biljnih resursa i da koriste znanstveno bazirane mjere kako bi zaštitili svoje kultivirane biljke i divlje biljne vrste. IPPC priznaje da države imaju suvereno pravo koristiti fitosanitarne mjere za sprječavanje unošenja i/ili širenja štetočina biljaka, na temelju analize rizika štetočina, koje obuhvaća i ekonomske i ekološke čimbenike, uključujući moguće štetne učinke na prirodnu vegetaciju. Države imaju pravo regulirati ulazak biljaka i biljnih proizvoda i drugih predmeta ili materijala koji mogu pružiti utočište biljnim štetnicima. Države mogu odbiti ulazak, zahtijevati tretman ili odrediti druge uvjete za reguliran materijal. Isto tako, države imaju pravo da poduzmu hitne mjere za otkrivanje štetočina bilja koji predstavljaju potencijalnu prijetnju njihovom teritoriju.

Međunarodne norme za fitosanitarne mjere (ISPMs) su usvojene od strane ugovornih Stranaka IPPC Konvencije putem Komisije za fitosanitarne mjere (CPM), koja je Upravno tijelo IPPC.

Međunarodne norme za fitosanitarne mjere (ISPMs) su standardi, smjernice i preporuke koje nisu pravno obvezujuće za Stranke IPPC Konvencije ali se priznaju kao osnova za fitosanitarne mjere koje se primjenjuju od članica Svjetske trgovinske organizacije u okviru Sporazuma o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera (SPS sporazuma).

U onoj mjeri u kojoj su štetočine i štetnici svaka vrsta, soj ili biotip biljke, životinjskog ili patogenog uzročnika, štetni za biljke ili biljne proizvode, IPPC može obuhvatiti modificirane žive organizme (LMOs). Što se tiče LMO-a, IPPC je identificirala potencijalne rizike štetnika koje treba uzeti u obzir uključujući: nove genetske osobine koje mogu uzrokovati invazivnost (otpornost na sušu, herbicid tolerancija, otpornost na nametnike), prijenos/protok gena (prijenos gena na divlje srodnike ili druge kompatibilne vrste), i učinke na ne-ciljane organizme (korisni kukci ili ptice).

Međunarodne norme za fitosanitarne mjere (ISPMs) koji su od najviše važnosti za rukovanje, prijevoz, pakiranje i identifikaciju LMO-a su sljedeći: ISPM br. 3 (Smjernice za izvoz, pošiljke, uvoz i ispuštanje bioloških kontrolnih sredstava i drugih korisnih organizama, 2005); ISPM br. 7 (Sistem izvoznih certifikata, 1997), ISPM br. 11 (Procjena rizika štetočina za štetnike u karanteni, uključujući i analizu rizika za okoliš i LMO, 2004), ISPM br. 12 (Smjernice za fitosanitarne svjedodžbe, 2001), ISPM br. 20 (Smjernice za regulatorni sustav fitosanitarnog uvoza, 2004) i ISPM br. 23 (Smjernice za inspekciju, 2005.)

Među navedenim, najznačajnija norma za fitosanitarne mjere ( ISPM) je broj 11. 2004. godine, Privremena Komisija za fitosanitarne mjere odobrila je dodatak na analizu procjene rizika štetočina za genetski modificiranih organizama ili žive modificirane organizme (GMO / LMO), što je rezultiralo integriranim standardom - ISPM broj 11: "Analiza rizika štetočina za karantenske štetnike, uključujući analize rizika okoliša i modificiranih živih organizama ". Ovaj standard uključuje smjernice o procjeni potencijalnih fitosanitarnih rizika biljaka i biljnih proizvoda uzrokovanih LMO-ima uključujući smjernice o analizi procjene rizika štetočina i upravljanja rizicima za organizme koji mogu posredno ili neposredno prouzročiti štetu na biljkama, u kontroliranim ili nekontroliranim uvjetima okoliša, a posebno uključuje potencijalne učinke na biološku raznolikost i divlje biljne vrste.

Prilog 1, ISPM broj 11 pruža komentare o dosegu IPPC u vezi ekoloških rizika. Naglašava da pokrivenost IPPC definicije o štetočinama biljaka obuhvaća korov i druge vrste koje imaju neizravne utjecaje na biljke, te da se Konvencija odnosi i na zaštitu divljih vrsta biljaka.Opseg IPPC se također proteže na organizama koji su nametnici jer oni izravno utječu na neobrađene/nekultivirane biljke, neizravno utječu na biljke i njihov utjecaj na druge organizme. Prilog 2, ISPM broj 11 pruža komentare o dosegu IPPC-a u odnosu na analize procjene rizika štetočina na LMOs. Prilog 3, ISPM broj 11 određuje potencijal LMO-a da postane i bude nametnik/štetočina. Ovaj dodatak je relevantan samo za one LMO-e gdje je potencijal za fitosanitarne rizike od LMO povezan s nekim obilježjem ili svojstvom vezanim uz genetsku modifikaciju.

Potencijalni fitosanitarni rizici LMO-a mogu uključivati: promjene adaptivnih osobina koje mogu povećati potencijal za uvođenje i širenje, nepovoljan utjecaj toka ili prijenos gena, nepovoljan utjecaj na ne-ciljane organizme; genotipsku i fenotipsku nestabilnost i druge štetne učinke. Fitosanitarni rizik može nastati kao rezultat pojedinih osobina koje se unose u organizam, kao što su one koje povećavaju potencijal za uspostavu i širenje, ili od umetnutih sekvenca gena koje ne mijenjaju štetočinske karakteristike organizma ali bi mogli djelovati neovisno od organizma ili imati nenamjerne posljedice. U slučajevima fitosanitarnih rizika vezanih uz prijenos gena, izraz "štetočine" podrazumijeva da postoji potencijal LMO-a da djeluju kao vektor ili put za uvođenje gena koji predstavljaju potencijalni fitosanitarni rizik, ali ne da LMO sam po sebi djeluje kao štetočina.

Važno je napomenuti da ovaj standard nije samo ograničen na GM biljke, nego također pokriva i druge LMO koji mogu biti štetni za biljke, kao što su GM insekti, gljivice i bakterije. Standard uključuje procjenu rizika LMO-a na biljke, u onoj mjeri u kojoj su oni štetočine biljaka (npr. ako GM biljka naknadno postane korov).

Pod postupkom procjene, LMO se u osnovi smatraju kao potencijalni fitosanitarni rizik/karantenski štetnik, dok se ne odluči drugačije. Kada se radio o LMO, prvi cilj je identificirati one LMO koji imaju obilježja potencijalnih štetočina i trebaju dalje biti procijenjeni, i onih koji ne trebaju dodatnu procjenu u okviru ISPM 11 br.

U većini slučajeva, organizam roditelj se obično ne smatra da bude štetnik biljke, ali procjena možda treba biti provedena kako bi se utvrdilo da li genetska modifikacija (tj. gen, nova sekvenca gena koja regulira niz drugih gena ili proizvod gena) rezultira u obliku nove osobine ili karakteristika koje mogu predstavljati rizik da postanu štetočine biljaka.

Čak i ako se utvrdi da LMO ne treba daljnju procjenu prema ovom standardu, IPPC priznaje da se to samo odnosi na procjenu i upravljanje fitosanitarnim rizicima i da LMO mogu predstavljati druge rizike (na okoliš, za zdravlje ljudi ili zdravlje životinja) koji ne potpadaju unutar ovog djelokruga.

Nakon što je LMO prepoznat kao štetnik ili kao mogućnost za karantensku skrb, primjenjuju se procjena rizika štetočina i odredbe ISPM o upravljanju rizicima štetnika. Proces procjene rizika štetočina široko je podijeljen u tri međusobno povezana koraka: kategorizacija štetnika/identitet štetnika; procjena vjerojatnosti unošenja i širenja štetnika te procjena potencijalnih ekonomskih posljedica (uključujući i utjecaja na okoliš).

Budući standardi koji bi mogli biti od važnosti za rukovanje, prijevoz, pakiranje i identifikaciju LMO-a mogu uključivati: biljke za sadnju; međunarodno kretanje sjemenja šumskog drveća; uvoz materijala za oplemenjivanje biljaka; smanjeno kretanje štetočina morskim putevima uslijed uporabe kontejnera i prijevoznih sredstava; smanjeno kretanje štetočina zrakom uslijed zračnih spremnika i zrakoplova; smjernice za kretanje rabljenih strojeva i opreme, te međunarodno kretanje sjemenja.

Obveze koje proizlaze iz IPPC-a, u skladu su i komplementarne s WTO-SPS Sporazumom. IPPC sadrži odredbe o rješavanju sporova za slučajeve gdje fitosanitarne mjere mogu biti smatrane kao neopravdane prepreke trgovini. Postupak za rješavanje sporova u okviru IPPC-a nije pravno obvezujući. Iako rezultati bilo kojeg rješavanja sporova prema IPPC nisu pravno obvezujući, proces i rezultati će vjerojatno imati značajnu težinu ako se problem dostavi Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) u okviru SPS Sporazuma, osobito ako se pitanje odnosi na korištenje međunarodnih standarda (ISPMs) u okviru IPPC-a.

Republika Hrvatska postala je Strankom IPPC, 14. svibnja 1999. godine.

Dokumenti/publikacije izdane od strane IPPC-a:

New Revised Text (1997) – International Plant Protection Convention: https://www.ippc.int/file_uploaded//publications/13742.New_Revised_Text_of_the_International_Plant_Protectio.pdf

ISPM No. 11 – Pest risk analysis for quarantine pests, including analysis of environmental risks and living modified organisms (2004): https://www.ippc.int/file_uploaded/1146658377367_ISPM11.pdf

List of other adopted ISPMs: https://www.ippc.int/id/13399