Naslovnica /  Kartagenski protokol /  Procjena opasnosti/rizika i uklanjanje opasnosti/upravlja... /  Pregled članka 15. Protokola (Procjen...

Pregled članka 15. Protokola (Procjena rizika)

Protokol o biološkoj sigurnosti zahtijeva od zemalja stranaka da odluke o uvozu LMO-a koji su namijenjeni namjernom uvođenju u okoliš donose u skladu sa znanstveno ispravnim procjenama rizika. Cilj ovih procjena je da utvrde i vrednuju moguće negativne učinke LMO-a. Protokol uspostavlja principe i metodologiju o tome kako provoditi procjenu rizika. Protokol također zahtijeva od svojih stranaka da usvoje mjere i strategije za prevenciju negativnih učinaka te za upravljanje i kontrolu rizika utvrđenih u procjeni rizika. Obveza podrazumijeva uspostavu i primjenu regulatornog sustava s kapacitetom za upravljanje i kontrolu tih rizika. Protokol ne daje nikakve određene smjernice o tome kako odrediti prikladnu strategiju za upravljanje rizicima.

Članak 15. propisuje osnovne zahtjeve na procjenu rizika prema Protokolu, a za dodatne smjernice upućuje na prilog III. Protokola. U ovom prilogu navodi se da procjena rizika obuhvaća nekoliko važnih koraka koje treba uzeti u razmatranje.

Međutim, postoji mnogo varijabli koje mogu izmijeniti odgovor organizma na okoliš, koji još nisu sasvim poznati i koji zbog složenosti ekosustava nikada ne mogu biti potpuno predvidljivi. U nekim je slučajevima čak teško i utvrditi ovakve učinke, a kamoli predvidjeti vjerojatnost njihova ostvarivanja. Nadalje, obzirom na nedostatak relevantnih istraživanja, dostupnost informacijama o ekološkim odnosima i okolišnim čimbenicima za određeni okoliš može biti ograničena ili je moguće da takvih podataka uopće niti nema.

Stavak 1. članka 15. Protokola odnosi se na neke kriterije koje je potrebno slijediti tijekom izrade procjene rizika. Procjene rizika od LMO-a koje su predmet AIA procedure moraju se teme­ljiti barem na podacima dobivenim u skladu s člankom 8. (uključujući prilog I.) i drugim raspoloživim znanstvenim dokazima. Relevantni znanstveni dokazi uključivat će znanstvene podatke (uključujući statističke podatke ako su dostupni), znanstvene teorije, modele te druge izvore znanstvenih spoznaja.

Procjena rizika mora se provesti “na znanstveno ispravan način”, što na primjer može uključivati: pregled i ocjenu svih dostupnih relevantnih znanstvenih podataka; strukturirani i integrirani pristup po principu “slučaj po slučaj”; analize uporabom odgovarajućih statističkih metoda; recenzije; vjerodostojne, transparentne i inkluzivne mehanizme vrednovanja; korištenje znanstvenih savjeta iz različitih izvora, uključujući stručnost u različitim disciplinama i raznolikost znanstvenih škola mišljenja. Za provođenje znanstveno ispravne procjene rizika potrebna je stručnost na različitim područjima, što prema potrebi uključuje: tehnologiju nukleinske kiseline, molekularnu genetiku, populacijsku genetiku, biologiju mora, ekologiju, taksonomiju, mikrobiologiju, virologiju, zoologiju, entomologiju, botaniku, veterinarske znanosti, agronomiju, šumarstvo, patologiju, epidemiologiju, procesne tehnologije, biokemiju, toksikologiju, itd. Sva navedena područja neće biti važna za svaki pojedini slučaj, ali isto tako budući da znanja i tehnologije stalno napreduju, za procjenu rizika postat će bitna i neka druga područja. Osobe zadužene za procjenu rizika trebaju biti visoko kvalificirane u određenom području, najvišeg integriteta te ispunjavati uvjete sprječavanja mogućeg sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti.

Iako Protokol ne objašnjava pojam „mogući negativni učinci“, oni se trebaju identificirati kao (a obično to i jesu) učinci koji mogu utjecati na očuvanje i održivo korištenje biološke raznolikosti, uzimajući također u obzir opasnosti po ljudsko zdravlje. Mogući negativni učinci koje treba razmatrati uključuju kratkotrajne i dugotrajne, kumulativne, direktne, indirektne, neposredne i odgođene učinke. Nadalje, Protokol ne precizira od čega se sastoje priznate tehnike za procjenu rizika, iako su neke od njih dio UNEP-ovih Međunarodnih tehničkih smjernica za biološku sigurnost, kao i OECD-ovih radova o procjeni rizika.

Strategije procjene rizika od LMO-a koje su usvojili međunarodni i nacionalni sustavi vrlo su slične. One se pretežno temelje na poznavanju (npr. znanju i iskustvu): nemodificiranog donora i primatelja, vjerojatnog utjecaja koji nastaje uslijed promijene značajki organizma, poznavanju namjeravane primjene i potencijalnog primateljskog okoliša.

Stavak 2. članka 15. Protokola strankama uvoznicama nameće obvezu da osiguraju da procjene rizika budu temelj za donošenje odluka o predloženom uvozu LMO-a koji su predmet AIA postupka u okviru Protokola. Stranka uvoznica može sama izraditi procjenu rizika ili može zatražiti od izvoznika LMO-a da izradi procjenu rizika.

U nekim zemljama nacionalna tijela izrađuju procjenu rizika na temelju informacija koje dostavlja podnositelj prijave. U drugim zemljama, državno tijelo nadležno za donošenje odluke sudjeluje kao revizor procjene rizika izrađene od strane podnositelja prijave. U tom slučaju, podnositelj zahtjeva mora priložiti dokumentaciju koja sadrži informacije koje su se koristile u procjeni rizika te predloženim mjerama za upravljanje rizikom, a nadležna tijela preispituju podatke i procjenu rizika. Nacionalna nadležna tijela mogu zatražiti dodatne podatke ili pojašnjenja prije donošenja odluke o valjanosti procjene u odnosu na potencijalni primateljski okoliš.

Stavak 3. članka 15. Protokola odnosi se pristup rješavanju pitanja troškova procjene rizika, prema kojemu stranka uvoza, ako to želi, može zahtijevati od pošiljatelja najave da snosi troškove izrade procjene rizika za predloženi prekogranični prijenos LMO-a.