Naslovnica /  Kartagenski protokol /  Javna svijest i sudjelovanje /  Pregled članka 23. Protokola (Javna s...

Pregled članka 23. Protokola (Javna svijest i sudjelovanje)

Članak 23. Protokola o biološkoj sigurnosti (Kartagenski protokol) najbolje se razumijeva u kontekstu 10. načela Deklaracije o okolišu i razvoju (Rio de Janeiro, 1992. godine). Ovo načelo povezuje tri "stupa" sudjelovanja javnosti: pravo građana na pristup informacijama, njihovo pravo na sudjelovanje u procesu odlučivanja o pitanjima okoliša i njihov pristup mehanizmima pravne zaštite i pravosuđa kada su njihova prava povrijeđena.

Članak 23. stavak 1. točka a) Protokola zahtjeva od država Stranaka „promicanje i razvijanje“ javne svijesti, tj. poticanje i omogućavanje uspostavljanja odgovarajućih mehanizama, obrazovanja (npr. programima unutar formalnog i neformalnog obrazovnog sustava) i sudjelovanja javnosti (mehanizmom za povratne informacije javnosti te njen pristup procesima odlučivanja i regulatornim procesima). To znači da je uspostava i provedba takvih mehanizama obavezna.

Članak 23. stavak 1. točka b) Protokola ukazuje na to da države Stranke u okviru poticanja javne svijesti i obrazovanja moraju javnosti omogućiti pristup informacijama o tome koji LMO se mogu uvoziti te ostale informacije koje se odnose na prijenos, rukovanje i uporabu LMO-a. Iako u ovoj točki članka ne postoji izravna referenca na sudjelovanje javnosti obzirom na LMO-e koji se mogu uvoziti, ona je ipak obuhvaćena člankom 23. stavkom 2.

Članak 23. stavak 2. Protokola propisuje obvezu Stranaka da konzultira javnost u procesima donošenja odluke u svezi s LMO-ima (uključujući i donošenje odluke o uvozu LMO-a) te da rezultate takvih odluka stavi javnosti na uvid. Savjetovanje s javnošću mora biti u skladu s nacionalnim zakonima i propisima pri čemu se mora poštivati povjerljivost informacija u skladu s člankom 21. Protokola. Članak 23. stavak 2. Protokola ne pruža određene smjernice o tome koje mehanizme savjetovanja s javnošću treba usvojiti u procesima donošenja odluka niti kako javnosti učiniti dostupnim rezultate odluka o LMO-ima, tako da Stranke moraju same odlučiti kako će provesti ove obveze u svojim vlastitim nacionalnim okvirima.

Članak 23. stavak 3. Protokola zahtjeva od država Stranaka da poduzmu odgovarajuće korake kako bi obavijestile javnost o mogućnosti pristupa javnosti informacijama na Mehanizmu za razmjenu obavijesti o biološkoj sigurnosti – BCH (članak 20. Protokola).

Također, potrebno je napomenuti da članak 14. stavak 1. točka a) Konvencije o biološkoj raznolikosti potiče sudjelovanje javnosti u procjeni utjecaja planiranih projekata na okoliš koji bi mogli imati značajne nepovoljne učinke na biološku raznolikost.

Širi osvrt na problematiku sudjelovanja javnosti na području biološke sigurnosti

Sudjelovanje javnosti je proces poticanja svih zainteresiranih strana da doprinesu rješavanju socijalnih problema, utvrđivanju prioriteta, planiranju strategija, povećanju uključenosti i preuzimanju odgovornosti.

Sudjelovanje je istovremeno instrument razvoja u smislu postizanja razvojnih ciljeva ali i razvojni cilj sam po sebi. Sudjelovanje je ključno za bilo kakvu definiciju razvoja koja uključuje širi proces socijalne transformacije

Većina multilateralnih sporazuma o okolišu sadrži odredbe o sudjelovanju javnosti kojima se od vlada traži anganžman u aktivnostima razvijanja svijesti, pa tako ni Kartagenski Protokol o biološkoj sigurnosti nije iznimka.

Osim regulatornog okvira, administrativne strukture i sustava procjene rizika, mehanizmi za pristup informacijama i sudjelovanje javnosti su sastavni dio većine okvira biološke sigurnosti. Značaj sudjelovanja i savjetovanja temelji se na ideji da je uključivanje svih zainteresiranih strana kritična točka za učinkovitost bilo kojeg regulatornog okvira.

Sudjelovanje u nacionalnom okviru biološke sigurnosti (NBF) ima za cilj potaknuti javnost i zainteresirane strane da budu na oprezu te da doprinose istraživanju, razvoju, provedbi i monitoringu političkog okvira.

Sudjelovanje se provodi putem uporabe relevantnih instrumenata i postupaka dizajniranih za poticanje savjetovanja, rasprava i diskusija javnosti oko ključnih pitanja, kao što je biološka sigurnost.

Sudjelovanje je nemoguće bez učinkovite razmjene informacija. Razmjena informacija i razvijanje svijesti potiču na sudjelovanje jer omogućuju građanima da razmotre problematiku i oblikuju svoje mišljenje o njoj.

Stoga su glavni ciljevi ovog nacionalnog portala biološke sigurnosti razvijanje javne svijesti i promicanje javnog interesa, omogućavanje razmjene informacija o važnim pitanjima i aspektima vezanim za biološku sigurnost, poticanje sudjelovanja javnosti i pokretanje javnog angažmana u razmijeni mišljenja o pitanjima kao što su GMO/ LMO i biološka sigurnost.

U raspravu o biološkoj sigurnosti, sudjelovanje donosi niz različitih stavova i perspektiva što može istaknuti ključna pitanja koja se tiču pojedinih skupina, kao što su vlada, nevladine organizacije, privatni sektor i građanstvo. Važno je shvatiti da ne postoji jedna "javnost" već više „javnosti“ koje imaju različite poglede koje treba uključiti u participativne aktivnosti te da svi relevantni dionici moraju imati priliku ravnopravno sudjelovati s drugim sudionicima u tim aktivnostima. U kontekstu biološke sigurnosti, sudjelovanje javnosti može pomoći u demistificiranju biotehnologije.

Sudjelovanje javnosti u nacionalnim političkim procesima može se provoditi i formalnim i neformalnim putevima u oba smjera: „odozgo prema dolje“ ako je vlada inicijator ili „odozdo prema gore“ ako su inicijatori nevladine organizacije i pojedinci.

Razvoj, provođenje i praćenje (monitoring) su faze bilo kojeg nacionalnog okvira biološke sigurnosti (NBF) i predstavljaju različite izazove za sudjelovanje dionika. Trenutno, Republika Hrvatska jača provedbenu fazu svog nacionalnog okvira biološke sigurnosti. U nacionalno zakonodavstvo su već unesene mnoge odredbe koje osiguravaju prava javnosti na informaciju, omogućuju sudjelovanje javnosti i pristup donošenju odluka. Općenito, ove odredbe predstavljaju pravni okvir koji je vrlo važan za sudjelovanje javnosti osobito u slučaju kada države razmatraju bilo kakav uvoz LMO-a, nacionalne procjene rizika, svrhu, lokaciju i izvedbu biološki sigurnih pokusnih polja, pristup javnim registrima prijava i praćenje biološke sigurnosti nakon komercijalne uporabe LMO-a. Za bilo koji okvir važno je da se u fazi praćenja (monitoringa) omogući razmjena i objašnjenje rezultata pokusa, prošire i objave informacije za evaluaciju na lokalnoj razini, osigura uključivanje „nespecijalista“ u savjetodavne i nadzorne odbore, osigura javno mišljenje i ocijena prikladnosti postojećeg okvira biološke sigurnosti.

Također je potrebno uzeti u obzir da postoji mnogo mogućih zapreka učinkovitom uključivanju javnosti u problematiku biološke sigurnosti, a mogle bi se grupirati kako slijedi:

  • Pravna pismenost

Sudjelovanje javnosti podrazumijeva ne samo široko razumijevanje postojećih propisa, već i razumijevanje pravnih i političkih pitanja (npr. kako će se donositi odluke, koje vrste dokaza mogu podnijeti i koja prava imaju prema zakonu). Pravni jezik je složen i potencijalni sudionici možda ne mogu razumjeti njihovu ulogu u procesu donošenja odluka. Slabije obrazovane i siromašnije skupine mogu smatrati da je pravni proces teže iskoristiti u svoju korist zbog financijskih prepreka te nedostatka poznavanja i povjerenja u pravni sustav. Stoga je potrebno osigurati da metode razvijene za pristup informacijama budu lako dostupne i marginaliziranim grupama.

  • Visoka znanost

Znanost o biotehnologiji je teško shvatiti i prenijeti je na način koji je dostupan javnosti. Znanstvena informacija je često suviše kompleksna za javnost, ali ipak, iskustvo pokazuje da su građani u svakom slučaju sposobni za raspravu o znanstvenim pitanjima koristeći jednostavan jezik i pojmove. Promicanje sudjelovanja javnosti stoga znači pronalaženje načina da se znanstvene spoznaje "ne-znanstvenicima" učine pristupačnima i korisnima.

  • Podijeljeno mišljenje

Javne rasprave imaju tendenciju oblikovanja pitanja u smislu „da li si za“ ili „protiv“ tehnologije. Kontroverze oko sigurnosti i etičke implikacije LMO-a raspravu čine podijeljenom. Prisiljavanje ljudi da se izjasne „za“ ili „protiv“ unaprijed smanjuje mogućnost uključivanja istih u konstruktivan dijalog o pojmovima i uvjetima uporabe tehnologije. Izazov je uspostaviti proces koji omogućuje ljudima da izbjegnu polarizaciju stavova kako bi pronašli moguća područja slaganja i dogovora.

  • Poslovna tajna

Obzirom na troškove razvoja LMO-a i snažne oblike pravne zaštite, kao što su prava intelektualnog vlasništva (IPR) koja su često vezana za uporabu LMO-a, biotehnološke tvrtke smatraju da mnoge informacije koje podnose regulatornim tijelima trebaju biti nedostupne za javnost. Proizvođači LMO-a žele se osigurati da detalji o njihovim proizvodima koji su prošli procjenu, preglede i terenska ispitivanja nisu objavljeni, iz straha da komercijalno osjetljive informacije ne postanu dostupne konkurenciji. Ipak, ova tajnost pri procjeni rizika i testiranju sigurnosti može izazvati sumnju i nepovjerenje javnosti u regulatorni sustav.

  • Međunarodne obveze/pritisci i nacionalna autonomija

Sloboda nacionalnih vlada da inkorporiraju javno mišljenje može biti ograničena njihovim obvezama prema drugim međunarodnim sporazumima i smjernicama. Općenito, međunarodne obveze ograničavaju donošenje odluka isključivo na temelju znanstvenih dokaza i rezultata procjena rizika. Nadalje, odredbe međunarodnih trgovinskih sporazuma, posebno onih koji pozivaju na jedinstvenost i univerzalnost pristupa kako bi se izbjeglo diskriminirajuće ponašanje u trgovini (kao što su WTO TBT sporazum o tehničkim i trgovinskim barijerama i SPS Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera), detaljno opisuju uvjete u kojima vlade imaju pravo zaštiti ljudsko zdravlje i podići standarde za sigurnost hrane.

Zaključak

Iako je uključivanje javnosti u regulatorne procese o biološkoj sigurnosti složeno i izazov je učiniti ga učinkovitim i konstruktivnim, ipak se može uspješno provesti uz pojačane napore svih uključenih dionika. Kartagenski protokol uvodi uključivanje javnosti kao ključnu komponentu procesa, ali daje vrlo malo smjernica o tome kako ga provesti. Stoga su države Stranke Protokola prepuštene da same odluče o načinu angažiranja javnosti te da same odluče koje informacije treba staviti na uvid javnosti te što učiniti s informacijama koje dobivaju od građana. Vrlo je vjerojatno da će države Stranke uspostaviti vrlo raznolike postupke i procedure za sudjelovanje javnosti.

U svjetlu predstojećih promjena na razini Europske unije vezanih za zakonodavstvo o GMO-ima, a posebno ispuštanje GMO-a u okoliš, u Republici Hrvatskoj je neophodno daljnje razvijanje javne svijesti i jačanje svih dostupnih mehanizama za uključivanje šire javnosti, posebno one na koju će nadolazeće promjene neposredno utjecati (npr. poljoprivrednici i potrošači). Također još puno toga treba učiniti u izgradnji svijesti o biološkoj sigurnosti u cjelini, na primjer putem edukacije o okolišu u osnovnim i srednjim školama te educiranjem poljoprivrednika i svih drugih dionika poljoprivredne proizvodnje.

Iako je problematika GMO-a odnosno LMO-a vrlo kontroverzna i stavovi su različiti, potrebno je pojačati napore svih onih koji su uključeni u donošenje odluka o biološkoj sigurnosti, kako bi se postigao učinkovit, suportivan i usklađen angažman dionika pod jednakim uvjetima.